www.urologija.hr



Transplantacija bubrega


I. Općenito o transplantaciji bubrega


Transplantacija bubrega je najbolja metoda liječenja nedostatka bubrežne funkcije. Prva transplantacija bubrega napravljena je 1954 godine na Harvardu u Bostonu u Sjedinjenim Američkim Državama. Većina bubrega koji se danas transplantiraju zapravo dolazi od kadaveričnih donora, znači od osoba koje imaju moždanu smrt, dok manji dio bubrega dolazi od živih donora, znači članova obitelji koji žele dati bubreg svojim bližnjima.

Hrvatska je danas među vodećim zemljama u Europi, ali i u svijetu po broju transplantacija bubrega.





II. Dijagnostika i obrada prije transplantacije


Tko? - brojni specijalisti

Gdje? - u bolnici (uglavnom preko ambulante, odnosno dnevne bolnice)

Bolesnici koji imaju nedostatak bubrežne funkcije u načelu prije transplantacije provedu određeno vrijeme na dijalizi, bilo da se radi o hemodijalizi ili o peritonejskoj dijalizi. Da bi se transplantacija mogla napraviti bolesnici moraju biti na listi za transplantaciju bubrega. Prije toga potrebno je obaviti niz pretraga i pregleda:

Transplantacija bubrega je složen zahvat, odnosno proces i zbog toga je potreban veliki broj pregleda i pretraga, na taj način se rizici neželjenih ishoda transplantacija svode na minimum. Ukoliko su bolesnici prošli sve preglede i pretrage i nemaju kontraindikacija za transplantaciju (sposobni su za transplantaciju) stavljaju se na listu za transplantaciju i čekaju „svoj“ bubreg. Nakon što iz Eurotransplanta (u slučaju kadaverične transplantacije) jave da imaju odgovarajući bubreg za određenog bolesnika, bolesnik se poziva u bolnicu na transplantaciju.





III. Transplantacija bubrega


Tko? - liječnik specijalista urologije

Gdje? - u bolnici


Slika 1: Bubreg od donora izvađen iz vrećice i spreman za transplantaciju.

Bubreg od donora izvađen iz vrećice i spreman za transplantaciju.




Operativni zahvat započinje nakon što se bolesnika anesteziran općom anestezijom. Ovisno koji se bubreg transplantira (lijevi ide na desnu stranu, a desni na lijevu stranu tijela) radi se rez u donjem dijelu trbuha sa strane, u dužini oko 12 cm, te se pristupa na zdjelične krvne žile bolesnika (ilijačna arterija i vena). Zatim se vena i arterija bubrega spajaju s ilijačnom venom, odnosno arterijom, da bi krv mogla ulaziti i izlaziti iz transplantiranog bubrega. Još se mora napraviti spoj između mokraćovoda (uretera) transplantiranog bubrega i mokraćnog mjehura bolesnika, te u mokraćovod postaviti specijalnu cjevčicu koja se zove „JJ“ proteza.

Sam zahvat traje između 2-3 sata, a bolesnik nakon zahvata, ukoliko nema komplikacija ostaje u bolnici oko 10 dana, mada taj boravak ukoliko se jave komplikacije može trajati i znatno duže.


Slika 2: Transplantacijski rez na desnoj strani donjeg dijela trbuha kojim se pristupa na krvne žile u zdjelici.

 Transplantacijski rez na desnoj strani donjeg dijela trbuha kojim se pristupa na krvne žile u zdjelici.



Slika 3: Šivanje anastomoze između vanjske ilijačne arterije primatelja i renalne arterije bubrega donora.

Šivanje anastomoze između vanjske ilijačne arterije primatelja i renalne arterije bubrega donora.





Važno je da bolesnici shvate da je kod većine transplantiranih bubreg (posebno kod kadaveričnih transplantacija) potrebno određeno vrijeme da bi bubreg počeo dobro „raditi“, odnosno dobro mokriti. Možemo zapravo reći da je potrebno određeno vrijeme da se transplantirani bubreg „navikne“ na bolesnika i da se bolesnikov organizam „navikne“ na novi bubreg. Koliki će taj vremenski period biti, nemoguće je sa sigurnošću predvidjeti. Može se desiti da je potrebno i više dana, tjedan pa i nekoliko tjedana nakon trasplantacije, da bi bubreg počeo dobro mokriti i obavljati svoju funkciju.





IV. Lijekovi nakon transplantacije bubrega


Nakon transplantacije bolesnik mora uzimati nekoliko lijekova s ciljem sprječavanja odbacivanja transplantiranog bubrega. Transplantirani bubrega je zapravo „strano tijelo“ u bolesnikovom organizmu i zbog toga se imunološki sustava bolesnika mora lijekovima držati „pod kontrolom“ da ne bi „napao“ transplantirani bubrega, mada se to ponekad ipak može desiti. U tom slučaju potrebno je uvesti dodatnu terapiju, odnosno liječiti bolesnika drugim metodama da bi se bubreg sačuvao.



Slika 4: Odbačeni bubreg koji je izvađen iz bolesnika.

Odbačeni bubreg koji je izvađen iz bolesnika.





V. Zaključak


Transplantacija bubrega je najbolja metoda liječenja gubitka bubrežne funkcije. Radi se o složenom zahvatu, odnosno procesu, te je prije transplantacije potrebno obaviti detaljne preglede i pretrage da bi se ustanovilo je li bolesnik sposoban za transplantaciju. Budući da je zahvat složen, ali i da je većina bolesnika neko vrijeme bila na dijalizi koja također ima svojih rizika i komplikacija, kao i da značajan broj bolesnika ima druge različite bolesti, mogući su i različiti neželjeni ishodi, odnosno komplikacije transplantacije bubrega. Međutim, u načelu velika većina bolesnika nakon transplantacije ima bubreg koji dobro radi i oni zapravo uz određena ograničenja, normalno žive i funkcioniraju.





Nazad na vrh stranice !





Pitanja i odgovori !!!